Pismo Banjalučanke: Čemu služi hitna pomoć?

Štampaj Pošalji
DRUŠTVO
Foto: Ilustracija

Prošlo je četrdeset dana i po našem vjerovanju duša mog pokojnog supruga Predraga - Peđe Đurića pronašla je smirenje. Ali, moja duša se ne smiruje - ostaje pitanje da li je sve moralo tako da se desi?

U subotu, 18. novembra 2017, ništa nije slutilo na tragediju. Tog dana položila sam posljednji ispit u procesu osposobljavanja za posao medicinske sestre u Njemačkoj i moj odlazak na rad u Njemačku postao je izvjestan do kraja sada već prošle godine. Ubrzo spajanjem porodice pridružili bi mi se suprug i naša petnaestogodišnja kćerka Milica. Bila sam presrećna, iako je teško napustiti rodnu grudu, rodbinu i prijatelje, pa ipak, to je jedini način da djetetu obezbijedimo izvjesnu budućnost, a sebi mirnu treću dob.

Ali, samo nekoliko dana kasnije, 21. novembra, na Dan Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji nam prije 22 godine donese toliko željeni mir, moj suprug Predrag, inače ratni vojni invalid, borac od prvog dana nesrećnog rata, osjetio je nelagodu, probadanje u grudima, gušenje i kočenje ruke, kao i trnjenje lijeve strane usana i lijeve strane lica. (Utrnulost usne i lica ostaće i kasnije, a za te simptome doktorica će tvrditi da su zbog straha). Nazvala sam našeg komšiju, prijatelja i Predragovog radnog kolegu Dragana da nam pomogne i da zajedno odemo u stanicu Hitne pomoći u našem gradu Banjaluci.

Dragan je požurio, pa smo u Hitnoj pomoći bili oko 18 časova. U Hitnoj pomoći, stekla sam takav utisak, bili su suviše komotni i okupirani novom odjećom, da li su to bile uniforme, koju su dobili i isprobavali. Primili su nas doktorica, tehničar i mislim volonterka, koja je tu sticala iskustvo i koja će se pokazati nespretnom prilikom stavljanja braunile mom suprugu. Suprugu su izmjerili pritisak i puls, pritisak je bio visok, puls ubrzan, uradili su mu i EKG pregled, za koji je doktorica rekla da je uredan. Smjestili su ga u susjednu sobu, koja je do našeg ulaska bila prazna, a od terapije dobio je tabletu zorkaptila i intravenozno ampule ranitala i klometola, pošto je doktorica sumnjala na želučane probleme. Nakon četrdesetak minuta opservacije gornji pritisak se spustio, mada je donji i dalje bio povisok, pa mu je dala i ampulu bensedina. Ponovila je EKG. Nijedan nalaz EKG-a nismo dobili pa mogu sumnjati da ti nalazi nisu bili uredni, ali da ih doktorica nije kvalitetno očitala. Doktorica je ipak bila zadovoljna Predragovim stanjem i poslala nas je kući. Bez bilo kakvog propratnog nalaza i mišljenja jer je Hitna odskora umrežena s ambulantama porodične medicine. Takođe, nije dobio ni bilo kakvu terapiju, samo uputstvo da se suprug ujutro javi svom porodičnom doktoru i da ćemo kod porodičnog doktora moći vidjeti  i njegov nalaz iz Hitne pomoći. A na tom nalazu je potpis, ne njen, već sasvim drugog doktora!!! Otkud joj pravo da se loguje pod tuđim imenom? (Nezvanično sam saznala da dotična doktorica više ne radi u Hitnoj, već da je raspoređena na drugo mjesto, u neku od ambulanti porodične medicine.)

I sama sam medicinski radnik, sestra na Neurološkoj klinici UKC Banjaluka, i to veče morala sam na dežurstvo. Čula sam se sa suprugom posljednji put oko 23.30. Spremao se da legne spavati, osjećao je blagu glavobolju. Rano ujutro pokušala sam ga dobiti, ali nije odgovarao na moje pozive. Nazvala sam kćerku da vidi kako je tata. Milica je rekla da ne može probuditi tatu i da je on veoma hladan. Odmah sam nazvala Hitnu pomoć, objasnila im stanje, kao i to da smo prethodnu noć bili kod njih. Kažu mi da imaju jedno vozilo na raspolaganju i da ne mogu vjerovati djetetu, da je potrebna potvrda starije osobe. Zovem komšije, a sama krećem taksijem kući pošto sam se sa Paprikovca autobusom spustila u centar. Stižem kući u naselju Kuljani, svjesna da mi je suprug preminuo. Vozilo Hitne pomoći stiže barem pola sata nakon mog dolaska. Po nalazu patologa, moj suprug Peđa preminuo je od posljedica srčanog udara 22. novembra ujutro, u šest časova.

Moj suprug Predrag Ðurić preminuo je prerano, u četrdeset osmoj godini. Ja ipak vjerujem da nije moralo biti tako, da je doktorica u Hitnoj morala prepoznati ozbiljnost simptoma i supruga iz Hitne pomoći proslijediti na Kardiologiju, gdje bi dobio adekvatnu i pravovremenu pomoć. Zaista nemam snage da bilo koga optužujem ili da sudim, nemam ni vremena jer sam već, zbog okolnosti, morala prolongirati odlazak u Njemačku. Na meni je da čuvam uspomenu na svog supruga, da se brinem za našu kćerkicu Milicu, da dijete izvedem na pravi put. Ova moja ispovijest neka bude teška, najteža opomena svim onima koji rade na mjestima koja zahtijevaju posebnu odgovornost jer im povjeravamo svoje živote. A Bog neka nam svima sudi, svakome po zaslugama.

Ujedno, zahvaljujem svima koji su u ovim teškim trenucima bili uz Milicu i mene.

Jelena Đurić, Kuljani

Banjaluka

(NEZAVISNE)

NAJČITANIJE